Eat Saigon

Ho Chi Minh Cityju (nekadašnjem Saigonu) sam prvi put došla u doticaj s hranom koju ranije nisam vidjela, omirisala i najtragičnije, jela. Šarena, raznolika i toliko različita od hrane na koju smo navikli da ju samo želiš dugo i romantično gledati, a nakon toga se uvaljati u nju i onda ju pojesti. Iako može i bez drugog koraka jer nije baš higijenski. Ali s obzirom na to da se radi o Vijetnamu, higijena u samom startu nije na vrlo visokoj razini. Što nije posebno važno jer si u Vijetnamu i skakućeš od jednog improviziranog štanda do sljedećeg i ne zamaraš se sitnicama poput pranja ruku ili pristojnog jedenja. Svugdje uokolo je hrana: nepoznata, zanimljiva i mirisna. Strašno mirisna. Po sreći i djevicama na izvoru rijeke. Ili je to moja vizualizacija spomenute mirisnosti. U toj izduženoj državi, čini se, svi znaju skuhati barem nešto pa pripremaju hranu posvuda: na tržnici, cesti ili nogostupu ispred hotel gdje se može kupiti dim sum i ostala braća iz porodice dumplingsa.

Situacija postane još ozbiljnija (pod ozbiljnija, mislim bolja) čim padne noć jer posvuda niče (još više!) improviziranih restorana s mini metalnim stolovima i još manjim plastičnim stolicama koji su krcati do zadnjeg mjesta, hrana se nerijetko jede iz plastičnih vrećica i nikome ne smeta pranje suđa u plastičnim lavorima odmah pored stola gdje se jede.

Zato mi je Ben Than tržnica puno draža u svojem večernjem izdanju nego u dnevnom kada njome tumaraju turisti, a zrakom se širi „miris“ jeftinih kineskih suvenira. Uvečer se promet oko tržnice zatvara dok kuhari i svi koji se tako osjećaju postavljaju svoje improvizirane kuhinje, a sastojci su toliko svježi da pokušavaju pobjeći i spasiti se od smrti na ognju pa se batrgaju kao da im život visi o niti. Što i nije daleko od istine. Ovdje se može birati između kornjača, žaba, kozica i inih životinjica.

ozezi_ben_than

Just grillin’

Teško je opisati sve jestive divote, nemoguće dočarati mirise, a ulična hrana ima tendenciju nestajanja prije nego je fotografski ovjekovječena pa slijedi nekoliko restorana u kojima smo trenutak pričekali prije . Neki od njih možda nisu autohtoni, ali znam da sam se iskotrljala sretna i najedena do epiglotisa.

  1. Five Oysters 

Vijetnamsko – riblji restoran na koji smo naišli prvi dan neposredno nakon prvog azijskog pljuska koji traje kratko, smoči te do kože što nije problem jer je temperatura zraka ugodnih 30 stupnjeva tako da nesmetano možeš nastaviti s onim što si radila. Pljusak nas je zatekao u lokalu (rupi u zidu) kod gospodina koji prodaje ne više od osam artikala po smiješno niskim cijenama pa smo nastavili sjediti na sićušnim crvenim stolicama. Ulica je Bui Vien (štoviše muy bien!) i podsjetila me na špicu, ali s manje pozera, više žonglera i gutača vatre, uličnih kuhara s kolicima punim sušenih liganja, prodavačima svega i svačega i naravno, turistima.

bui_vien_kisa

Bui Vien

Nekoliko pića kasnije i zatekli smo se ispred pristojno izgledajućeg restorana gdje smo naručili gomilu hrane koja je izgledala imalo egzotično. Iako nam je u tom trenutku i mango djelovao egzotično. Ali čovjek jede dok je živ. Highlight su kamenice s  okusom mora i kikirikija i salata od meduze. Meduza nema poseban okus, pruža otpor pri žvakanju i pomalo je hrskava.

  1. Marukame udon & tempura

Iako se radi o azijskoj fastfood franšizi, imaju odličnu tempuru od… svega, ali mi je najbolja čupava tempura od povrća. Osim toga spremaju svu silu tekućih jela s različitim prilozima koji miluju unutarnje organe. Bowl of goodness poslužuju divni ljudi na traci, a na kraju se nalazi condiment paradise gdje se dodaje ostalo po osobnom nahođenju. Uspjela sam se suspregnuti od balkanskog stavi-sve-što-ima principa jer je ponekad manje – više. Imaju i Bukkake udon što zvuči primamljivo, ali sam ovaj put preskočila. Dodatni plus je ogroman stakleni izlog koji gleda na šareni hram Mariamman pa se srčući mogu promatrati ljudi koji izlaze i ulaze, suludi motoristi i zbunjeni turisti.

  1. 5 KU

Dragulj na koji nabasasmo sasvim slučajno. Nakon što sam pročitala knjigu Izgubiti se, u svijetu GPS-a i Google mapsa, ostavili smo karte, ugasili mobilne aplikacije i jednostavno hodali. Nakon ulica, motora, ulica i motora iza ugla nas je dočekao restoran (ako je to ispravan naziv za ovu pojavu) stiješnjen između napuštene i nenapuštene zgrade, ograđen recikliranim išaranim pločama. Gomila lokalaca i glomazni drveni stolovi s kuhalima i/ili roštiljima na svakome i dim koji suklja iz njih je recept za fino objedovanje. Barem što se mene tiče.

Osim kozica na roštilju, probali smo začinjeno mljeveno nojevo meso s hrskavim, nazovimo, lepinjama koje služe kao jestiva grabilica za konzumaciju.

  1. Ichiba sushi

Gospodin Ichiba nije restoran autohtone kuhinje već vrhunski japanski restoran. Smješten u ulici Le Lai zahtjeva rezervaciju i točnost jer u protivnom, no sushi for you. Usplahirene Vijetnamke su nam osigurale separe okružen zastorima od svjetlucavih kuglica na katu i uslužno poskakivale oko nas na svaki mig što je nešto na što bi se dalo naviknuti.

A hrana? Predivna. Najsvježija sushi riba koju sam jela. Jest da je servirana kao gusjenica, ali to ćemo potisnuti. Gusjenici je prethodila pržena crispy koža lososa koja se zamota u wakame algu i pucketa pri žvakanju. Kao puno bolja verzija pucketavih bombona iz djetinjstva. Nakon toga je stigao tuna tataki s karameliziranim lukom što je bilo toliko fino da sam odbijala žvakati da mi ta predivnost ostane u ustima što duže. #thatswhatshesaid

Za kraj sam ostavila noćni bar koji ne predstavlja način zabave prosječnog stanovnika nego naglašava ogromne razlike u bogatstvu između različitih slojeva društva. Noćni klub Chill se nalazi na 26. katu AB tornja do kojeg se stiže sjajnim dizalom. Po izlazu iz dizala čekaju ljudi iz osiguranja koji su ujedno i hostese koji posjetitelje doprate do šanka. S terase puca spektakularan pogled na noćni HCMC i to je glavni razlog zašto pišem o tom mjestu. Sam klub se prostire na dvije etaže: na nižoj se giba “puk”, zapadni turisti i nešto zlatne mladeži s bocama šampanjca na stolu, drugi kat je rezerviran za VIP “partijanere”, a DJ pušta komercijalnu glazbu. Njah. Cijene su očajno visoke (ne samo za vijetnamske pojmove), a mojito dođe više od 100 kn. Na brzinu smo srknuli pića i vratili se na cestu, u uske uličice, među ulične restorane, hranu s ceste i pića iz 7/11. Za mene je to pravi Saigon, čak i sa štakorima koji sumanuto pretrčavaju park što ovdje djeluje savršeno normalno i začudo, nimalo zastrašujuće.

hcmc_chill_bar

Pogled na Ben Than tržnicu i okolicu

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s